TEŠKOĆE/ POREMEĆAJ ČITANJA, PISANJA, RAČUNANJA; TEŠKOĆE UČENJA
Kada je dijete ovladalo govorom, počinje usvajati pisani jezik. Konačni cilj je tečno čitanje s razumijevanjem i pravilno, smisleno pisanje. No, čitanje i pisanje su složeni psihofizički procesi tijekom kojih se u našem organizmu ujedinjuje djelovanje različitih sustava. Sustavno, formalno poučavanje čitanja i pisanja započinje s obaveznim školovanjem, no prije toga je potrebno razviti cijeli niz predvještina koje se razvijaju već od samog rođenja. Predvještine nam pokazuju svjesnost djeteta o pisanom jeziku i dobar su prediktor djetetove uspješnosti ovladavanja procesom čitanja i pisanja.
Teškoće čitanja i pisanja su smetnje u ovladavanju vještinom čitanja i pisanja. Teškoće čitanja vrlo su često povezane s teškoćama pisanja. Uz to se mogu javiti i smetnje u orijentaciji u prostoru, u akustičkom i vizualnom zapažanju. Sam pojam ‘teškoće čitanja i pisanja’ vrlo je širok. Razlikujemo specifične i nespecifične teškoće čitanja i pisanja. U nespecifične teškoće ubrajamo one koje su uzrokovane kognitivnim zaostajanjem, oštećenjem vida, sluha ili nekom drugom teškoćom ili oštećenjem. U svim tim slučajevima teškoće u čitanju i pisanju nisu primarni središnji simptom, već su sekundarna pojava uzrokovana nekim drugim poremećajem.
Važno je razlikovati specifične teškoće u čitanju i pisanju (disleksija i disgrafija) od prirodnih teškoća, odnosno teškoća na početku ovladavanja čitanjem i pisanjem (teškoće početnog čitanja i pisanja). Takve teškoće su česte kod djece koja nisu pohađala predškolsku ustanovu, možda su zanemarena ili jednostavno nisu pripremljena za školu. Te teškoće pokazuju nezrelost djeteta u ovim sposobnostima.
O specifičnim teškoćama čitanja i pisanja sa sigurnošću možemo govoriti tek kada se uvjerimo da je dijete uredne inteligencije, urednih osjetila (vid, sluh) i bez ikakvih dodatnih oštećenja, a opet ima izrazitih teškoča s čitanjem, pisanjem i učenjem. Vrste pogrešaka kod djece sa specifičnim teškoćama čitanja i pisanja slične su pogreškama djece u nižim razredima osnovne škole. Glavna je razlika u brojnosti i stabilnosti pogrešaka. Djeca rade velik broj uvijek istih pogrešaka.
Karakteristične pogreške za specifične teškoće (i u čitanju i pisanju) su:
- premještanje redoslijeda slova u riječi ( od-do, lasta-talas ),
- zamjenjivanje slova, npr. b-d, m-n i dr. ( beba-deda, bara-dara, moj-noj, mama-nana)
- izostavljanje slova ( prozor-pozor, krava-kava ),
- dodavanje slova ( oblak-obalak, breskva-bereskava ).
Uz ove tzv. karakteristične pogreške dolazi do izražaja i nesigurnost u razlikovanju smjera lijevo-desno. Osim navedenog, često je i rukopis ove djece neujednačen (smjer je slova povremeno udesno, pa zatim ulijevo; neka slova su mala, druga malo veća). Vrlo inteligentni učenici uspijevaju dosta često u nižim razredima prikriti svoje probleme u čitanju i pisanju, pa se prave teškoće javljaju u petom ili šestom razredu, i to osobito u pisanju (mnogo pravopisnih i gramatičkih pogrešaka) ili tek u sustavnom učenju stranih jezika.
Kao što postoje specifične teškoće u čitanju i pisanju tako je moguće da dijete ima specifične teškoće u matematici (diskalkulija). Diskalkulija se obično definira kao niska razina matematičkih sposobnosti u odnosu na očekivane dobne sposobnosti i inteligenciju. Da bi se diskalkulija dijagnosticirala dijete ne smije imati nikakvih drugih oštećenja (npr. oštećenje vida, sluha).
Karakteristične teškoće su :
- teškoće u svladavanju aritmetike (pojam broja, količine)
- teškoće u jednostavnim matematičkim operacijama
- teškoće u razumijevanju i pamćenju matematičkih pojmova i postupaka
- teškoće u nalaženju rješenja matematičkih problema
- nesposobnost pamćenja reda brojeva i povezivanja s brojanjem na prste
- sporost u usvajanju rasporeda (a brzo zaboravljaju).